isalekec

Savjeti o svemu: Sama i uspješna

isalekec | 31 Децембар, 2018 22:50

Neke su stvari važnije od petica!

❤️ Click here: Savjeti o svemu: Sama i uspješna

A taj broj nije zanemariv. Sjetite se stvari zbog kojih ga volite i cijenite.

Ebu Bilal NE PROPUSTITE ODLICAN VIDEO NA TEMU SIHIRBAZA, DZINNA, ZAPISA, TALISMANA I SL. Starija deca su dovoljno velika, pa i oni pomažu, tako da nam je mali Ahmed nepresušni izvor sreće i veselja. Zajedno smo pojeli tu tortu i vodili psa van.

No, veza se izgrađuje od samog početka i gradi na povjerenju, toleranciji, dijeljenju obaveza i spremnosti na žrtvovanje. Isto tako, moglo se doznati i što donosi europska Direktiva za cirkulacijske crpke za sustave grijanja tzv. Uvijek je svjesna pravila društvenog ponašanja, a u svom društvu se trudi da se ne ističe. Znam ljude koji su bili oduševljeni ovim savjetima. Smatra se temeljnom literaturom feminizma, no tih gotovo osamsto stranica vrijedi čitanja jer će vam pomoći cijeli svoj život sagledati iz druge perspektive. Ali ne, on je želio da ga ja izdržavam i po mogućnosti da sve po kući radim uz to.

Neke su stvari važnije od petica! - Neovisno radi li se kratkom vikend putovanju ili nekom velikom putovanju s višesatnim letom.

Dobro došli na blog O dijabetesu… Nakon sto su se svi okušali u pisanju bloga, evo i mene. Tema je Diabetes mellitus mada će ovdje biti svega pomalo. Jer ovo je priča o dijabetesu tj mom životu sa šećernom bolesti — moj slatki život:-. Zato sam i pokrenula blog www. Najradije bih da nije moj, ni tvoj ni njegov ni njen, ali šta je tu je. Dakle, odlučno tvrdim da ću pisati o životu sa dijabetesom, svakodnevnim problemima, padovima i usponima što životnim što psihičkim, pisat ću o mojim problemima sa ishranom nemam dijagnozu, ali sam poprilično sigurna da imam neki poremećaj u prehrani. Obećavam da ću iznositi svoje stavove, lična iskustva, dijeliti svoja razmišljanja, teorije i praviti eksperimente ne brinite samo na sebi tj dokazivati date teorije na sebi. Nije mi cilj samopromocija, samo da podijelim svoja iskustva i misli sa papirom i svima koje interesuje. Baš jedna lična priča o životu sa šećernom bolesti. Nadam se da će biti od pomoći svima gore navedenim. Ako se barem neko pronađe u mojim pričama i ako mu pomogne dugogodišnje iskustvo i rješenja koja sam znala, moja misija će imati smisla. U blogovanje sam krenula ambiciozno vjerujući da ću biti uspješna. Iako ne znam ništa o tome. Pročitala sam svega nekoliko savjeta o blogovanju i kako napraviti svoj blog. Nisam čitala tuđe blogove iz straha da ću vidjeti kako to izgleda, prepasti se i odustati… Dobro, lažem jesam malo čitala. Ali dajem sve od sebe da ovo bude orginalno, moje… Zato da znate ovo sam ja sa mojim viđenjem šta je blog pa čak iako je amaterski ja vas zovem da budete dio toga i da radimo zajedno na poboljšanju istog. Ipak ono što sam uhvatila između redova i svi savjeti šta uraditi prije nego startate sa blogom i početničke greške…svi savjeti koje sam pročitala idu u smjeru — pišite o stvarima za koje postoji žar u Vašim očima. Baš i ne mogu reći da o dijabetesu mogu pisati sa žarom u očima jer se ne radi o nekom hobiju koji sam svojevoljno odabrala i kome sam se posvetila iz čiste ljubavi i čemu se okrećem kada mi treba zanimacija, smirivanje,opuštanje pa čak utjeha. Jer dijabetes je svašta nešto, ali drag hobi baš i nije. Bila sam svega mrva od 3 godine kada mi je konstatovan dijabetes M. Ne sjećam se uopšte toga pa bila sam mala ali znam iz priča da je to bilo porpilično težak period za moje roditelje. Boravak u bolnici, period adaptacije na inzulin kada je bolest već kontatovana, period mentalne adaptacije, sve sam to nekako prošla bezbolno, jer se iskreno ne sjećam. Sjećam se da je to bilo vrijeme kada sam kretala u vrtić i to mi je bilo velika trauma. Sjećam se da su mi roditelji da bi malo podmitili kupovali mali kolač kao nagradu ako ne preplačem 8 sati u vrtiću, ili mi je možda ispričano pa si ja stvorila svoje sjećanje — ne znam više ni sama… Ali od kako znam za sebe, znam da sam dijabetičar i nekako nisam imala otpor prema tome jer je to nešto što me prati od ranog djetinjstva. Možda je to razlog, ali možda i nešto drugo, ali moj je stav prema dijabetesu ne kao prema bolesti, nego kao prema načinu na koji ja vodim svoj život. To nije bio moj izbor, ali me spopalo, pa idemo živjeti sa tim. Kao dijete nisam ovo razumjela kada bi mama pričala drugima, ali sad itekako razumijem. Poricanjem se ne dobija ništa. Samo odlaže neodložno, a to je da se inzulin mora uključiti, da se mora uvesti disiplina i da se životne navike prilagode novonastaloj situaciji. I da se stalno prati. Jer šećer ne boli i ljudi često zbog toga misle da im neće biti ništa. Ne dajte da vas ovo ponese, nego se edukujte, čitajte o dijabetesu, pitajte ljude za savjet, čitajte ovaj blog, pomirite se s tim da ste dijabetičar i kad vam sve dodije pronađite snage da uvijek nastavite dalje. To je osnovna poruka ovog bloga. Ja ću vam pisati o svojim iskustvima od kad se sjećam u nadi da će pomoći i mladim i starijim slatkim i roditeljima malih dijabetičara da znaju šta ih može dočekati i da prate dijete. Bez kritike — ona meni nikada ništa dobro nije donijela. Pišite mi na e- mail adresu: odijabetesu gmail.